15.04.2007. O kakvoj jednostavnosti ja, zapravo, nastojim govoriti?

Piše: Eagle TZ

“Otpečatite kofere i  provjerite džepove

i predstava od straha nek počne!

Ja nikuda ne putujem

i sve čemu se predajem su njene usne vrele i sočne!”

(Letu Štuke – “Mjesto za dvoje”)

 

Šaranova pjesma “Mjesto za dvoje” redovno me rasplače.  Potrebna je snažna i jaka kontrola emocija da, dok slušam tu pjesmu, ostanem u raspoloženju u kojem sam bio prije no čujem prve akorde i njegov glas. Naravno, kad sam sam, ne kontrolišem se i puštam da sve misli i emocije, koje nemam kad srediti i artikulisati, uzmu svoj danak… Obično to bude jutrom, uz kafu, prije no krene furija ovih ili onih obaveza… Dam sebi lufta sat-dva… Pustim se… I, stvarno, plačem; to su trenuci kad se nekako nazire šta stvarno želim od života, kad se predam vlastitim snagama i slabostima.

 

I sada je tako! No, danas sam, ipak, odlučio da sve to probam artikulisati. Teško ide, jer mi je pjesma na “repeat-u”, a neću da pritisnem “stop” jer bi onda ovaj post bio izraz misli; hladan, time i nepotpun! Znam da bi “pametnim” čitaocima draže bilo da je samo “hladan”, znam da bi bilo više “kuuuul” i “in” da sve to racionaliziram, relativiziram. Istini za volju, možda tako i treba (“krhko je znanje”), ali ja nastojim dati prostor i mojim “slabostima” jer bez njih nisam cjelovit.

 

Zašto plačem kada slušam tu pjesmu? Odgovor je vrlo jednostavan – zato što nema ništa ljepše na ovom svijetu od slike “dvoje što ljube se u mraku”, a takvu sliku nisam godinama vidio, posebno ne onu u kojoj sam ja centralna figura; još ako tome dodamo spoznaju da nisi sam u takvom shvatanju života… Mmmm, stvarno dobar osjećaj, pa ti plač i ne pada teško, ne stidiš se što plačeš. Lično, meni je veoma važno što je Šaran napisao tu pjesmu, neko ko je star koliko i ja, ko je prošao rat, a nije izgubio San. (Tako ja doživljam tog čovjeka, mada ga ne poznajem lično.)

 

Ipak, probajmo danas hladno prići “svemu tome” ;), probajmo interpretirati tekst. Želim dokazati da je Šaran pjesnik, u pravom smislu te riječi, da “Mjesto za dvoje” nije samo rockerska pjesmica, nego čista poezija…

 

Pjesma se u prvi mah može doživjeti kao lament, kuknjava, još jedna u nizu od onih koje govore o nemogućnosti ostvarivanja ljubavi, zbog “nekog ili nečeg drugog”, “zbog okolnosti”…

 

“Otkažite letove, pretražite oblake i panika nek’ sjedne na prijestol!”

 

Već u prvom stihu imamo praktično najavu modela koji u idejnom smislu dominira pjesmom i koji možemo grafički predstaviti kao dva zasebna entiteta, u kojem je jedan entitet “ja”, a drugi “vi” (ili “oni”). Ta dva entiteta su u sukobu, i ovaj drugi je jači, on vlada, dominira i tu dolazi do sukoba, kako na razini materijalnog, tako i na razini suštinskog (duhovnog). Jer, lirske slike su više no surovo realne, ali riječi kojima se one grade pune univerzalne simbolike. Otuda je “Mjesto za dvoje” pjesma koja se može čitati kako na nivou osnovnih, tako i na nivou simboličko-metaforičkih značenja. I, želimo li uživati plodove sinergije istekle iz oba čitanja, tekst o kojem govorimo  mora se čitati istovremeno na obje razine

 

“Otkažite letove…”

 

Osnovni motivi u pjesmi (letovi, putnici, koferi, psi koji pretražuju…) upućuju na sliku aerodroma. Na razini ovozemaljskog, činjeničnog, empirijski dokazivog, jasno je da je po srijedi asocijacija na aktuelni terorizam koji je neka vsrta krajnjeg izraza ne političkih sukoba, ove ili one nepravde, nego otuđenja čovjeka od samog sebe, njegovog zastranjenja u općem smislu, nasuprot kojeg je "mjesto gdje samo ljubav miriše u zraku".

No, aerodrom je, na simboličkoj razini, polazna tačka na put ostvarenja snova, kao i sama riječ “let” koja upućuje na Sanjarenje, na iskon svih dostignuća stvorenog bića – Čovjeka. Šaran nije naivan, pa je u stanju napraviti više nego tačan duhovni uvid u moć imaginarnog Drugog kojem se u pjesmi obraća. Ljudi koji kreiraju društvenu stvarnost, koji nameću sisteme vrijednosti, moćni su do te mjere da nam mogu otkazati ne samo letove avionima, nego i “unutarnje letove”, mogu nam otkazati i Sanjarenja… Sanjari nisu nerazumni ljudi, oni prate šta se dešava u stvarnom svijetu i logički promišljaju, pa otuda često odustaju od svojih Snova jer je za njihovo ostvarenje potrebna ogromna snaga. Šaran ide još dalje, prekrasnom slikom:

 

“pretražite oblake”

 

poziva da i neke “rezervne / male Snove” dovedu u pitanje i stave pod (njihovu) kontrolu, te da, u konačnici, ako treba na tron postave najvećeg i najjačeg neprijatelja radosti življenja i postojanja – strah:

 

“i panika nek sjedne na prijesto!”

 

Nisu svi Osviješteni Sanjari: neki "putnici" su namjerni (osviješteni) neki slučajni (žele Sanjati, “letjeti”, ali toga nisu svjesni). Stihom

 

“Zaustavite putnike i namjerene i slučajne!”

 

lirski subjekt se u cjelosti predaje isključivo samome sebi i vlastitim Snovima, ne tražeći podršku ni od koga!  Sa jednog općeg nivoa, globalne slike, spušta se na detalje:

 

“Otpečatite kofere i  provjerite džepove…”

 

i oduzima legitimitet “istine” u odnosu prema životu kakav nam nameću kreatori slike svijeta; cijelu ceremoniju, koja jeste činjenična i vidljiva očima, on atribuira kao ne-stvarnu, fiktivnu, naziva je “predstavom” (dakle, nešto što je kreirano, ali ne i istinito):

 

“i predstava od straha nek počne!”

 

Zato lirski subjekt odlučuje:

 

“Ja nikuda na putujem…!”

 

Krajni i radikalan vid “odčovjekovljenja” današnjeg čovjeka, Šaran izražava slikom “pasa”, koji u rukama “kontrolora” (već zamišljamo nabildane mladiće u nekim tamnim uniformama, sa oružjem….) prerastaju ne u simbol, nego u referentnu tačku na osnovu koje se gradi današnji sistem vrijednosti – pseći:

 

“Pošaljite i svoje pse, nek’ sve još jednom pretraže…”

 

Slike svijeta koje do nas dopiru sa interneta, TV-a, novinskih naslovnih strana… Slike svijeta koje vidimo na ulici, u kafanama, pa i u bogomoljama… “Stroge su i česte”: silikonske grudi djevojaka, nabildani mladići, “bijesni” automobili, “brzi hodovi”, mobiteli, galama… I sve nam je to, nekako, kao izraz snage. Šaran ih ne kritizira, ignoriše ih:

 

I radite to strogo i često

 

Pa i poziva da idu još dalje, da totalno unište svaku misao da postoji neki drukčiji put:

 

“Zatvorite sve prolaze, i uske a i široke…”

 

No, na kraju, ipak, dostojanstveno moli:

 

“Al’ ostavite jedno mjesto –

Mjesto za dvoje što ljube se u mraku!”

 

U nevinoj slici dvoje što se na klupi ljube u mraku, tako jasno se vidi snaga potrebna da se pruži otpor i, na kraju, pobjede primitivci i “animalci”!

 

No, zašto lirski subjekt od imaginarnog Drugog traži da mu se “ostavi mjesto za dvoje”, kad se sve vrijeme odnosi prema njemu kao neko ko je, ipak, jači (što je gramatički prikazano oblicima imperativa: “zaustavite!”, “radite!”, “zatvorite!”…)? Zašto sam ne napravi to mjesto?

 

Zato što je umoran! Zato što nema snage! Zato što, poslije svega što su “djeca  osamdestih” prošli i prolaze u ratnoj i postratnoj Bosni, ima pravo da kaže: „Ne mogu više, umoran sam!” Ima pravo na slabost.

 

No ne i na odustajanje! Neka naše slabosti budu pauza, zaslužen odmor. Život je, ipak, pred nama. Njegovu ljepotu vidim čak i u slabosti, kad je imam s čim i s kim podijeliti; sa pjesmom “Mjesto za dvoje”, sa Šaranom, sa vama koji ste pročitali ovaj post.

 

La vita e bella!

9 komentara

  1. Vozdra! 🙂

    Ja, nekako, od jedne Slovenčake blogerke saznah da je na ovom blogu prenesen moj post. Počastvovan sam, pa se želim zahvaliti autorima ovog bloga.

    Nažalost, niz obaveza me sprečava da se ozbiljnije posvetim grupi “Letu Štuke”, čak ni cijeli album nisam preslušao. Bez obzira na to, jedan letimičan “presluh” 😉 pjesama bio mi je dovoljan da shvatim kako je naše postratno društvo uspjelo iznjedriti muzičare koji su u stanju snimiti album antologijske vrijednosti.

    Sama činjenica da Šaran i “Letu štuke” ima mnoštvo fanova, koji im čak i blog posvećuju :)))) meni daje nadu kako laganim, ali sigurnim, koracima uspostavljamo novu, jaču i ljepšu kultutnu scenu u našoj Bosni i Hercegovini.

    Srdačan pozdrav,

    Eagletz!

  2. zao mi je sto te moram razocarati ali ja znam provjereno pozadinu ove pjesme i nisi mogao biti dalje od istine sa svojom analizom…
    ali to uopce nije bitno, bitno je da su stuke zakon i da ih se nadam vidjeti u zg uskoro. pozdrav

  3. Ne znam jesi li primijetio kako si divnu analizu vlastitog sebstva napravio ovim postom. Ako pogledas Matijin post bit ce ti to sasvim i jasno. Post je odlican ali nema bas mnogo veze sa Saranom. Tako da nije ni cudo da si ostao malo zbunjen na kraju posta. Nije Saran umoran a ni slab (mozda samo napusen, kao u papacoderu uz utakmicu:). Mislim da je tvoj zakljucak na kraju samo izraz vlastite slabosti i nemoci. Iz koje i proizilazi to da ti tek sad, nakon toliko godina zivota, nazires sta zelis od istog, uz jednu predivnu pjesmu koja iz određenih (lirskih) razloga drma tvoju unutrasnjost.
    Nek ti je sa srecom…
    Ah da, i ja sam obozavatelj stuka, majstore 🙂

  4. hm zanimljiv post, al meni se nekako cini da refren malo zamagljuje pravi smisao pjesme… zamislite da refren ide ovako: “mjesto za dvoje, što duvaju u mraku… mjesto gdje samo trava miriše u zraku…”; i cijela pjesma se moze tako shvatiti… ono kao, samo vi kontrolirajte okolo, šaljite pse i budite strogi, al ostavite nam jedno mjesto za pušenje:)… dakle, protiv legalizacije, ali za dekriminalizaciju lakih droga:)…
    eto, samo jos jedna ideja o cemu bi mogla bit rijec u pjesmi… pozdrav od jos jednog obozavatelja stuka… jedva cekam drugi album…

  5. Ova pesma je puna emocija,stvarno je dobra…mogu da je slusam danima,godinama i nikad mi ne dosadi…a o bendu Letu Stuke-jako su talentovani,sad vec imaju puno postovalaca ali njihovo vreme tek dolazi…obozavam ih…:)I jos nesto,odlicna analiza ovog izuzetnog teksta.

Komentariši