Letu Štuke

Sa svojim matičnim bendom "Letu štuke", za kojeg piše sve pjesme, krajem jula otputovat će u Holandiju, gdje će snimati novi album.

"Snimanje ćemo nastaviti u Sarajevu i Zagrebu. Album bi trebalo da bude objavljen u novembru ove godine", najavljuje Dino Šaran, frontmen grupe "Letu štuke".

Pisao je pjesme za dobro profilirane estradnjake poput Vanne, "Crvene jabuke", Luke Nižetića, pa i za folk pjevača Halida Bešlića, te otpjevao duetsku pjesmu "Prži" s našim reperom Edom Maajkom.

Dino Šaran rođen je 4. janura 1969. godine u Sarajevu, gdje je zavšio osnovnu i Školu primijenjene umjetnosti i dizajna. S obzirom na to da nije prošao prijemni ispit na Odsjeku za engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, upisao je Pravni fakultet, koji nikad nije završio. Djetinjstvo pamti po rođenju brata Adnana, što mu je i najljepša uspomena iz tog životnog doba.

Najviše ga nervira bezobrazluk.

"Bezobrazluk je danas na cijeni i to me izbaci iz takta. Biti bezobrazan danas je postala vrlina", ogorčeno će Šaran.

Prvi ljubavni sastanak imao je u osnovnoj školi. Bila je to njegova školska prijateljica.

"Kada bi se završila nastava, u ruci sam nosio dvije školske torbe. Međutim, ona je počela da puši, a ja nisam htio da zapalim... A, zamislite, prvoj ljubavi sam vjenčani kum", kaže Šaran.

Oduvijek je pisao pjesmice, pa čak i u tinejdžerskoj dobi. Njegov prvi profesionalni angažman bio je u Zagrebu, gdje je živio od 1994. do 1998. godine.

"Najradije bih živio na relaciji Hrvatska - BiH. Vezan sam poslom za Hrvatsku. Ako pragmatički gledamo, Hrvatska ulazi u Evropsku uniju. Sarajevo obožavam, ali taj grad moraš da napustiš u 25. godini jer ne možeš da iskoristiš svoj kapacitet. Volio bih da živim i u blizini mora", dodaje Šaran.

Da nije kompozitor, bio bi trgovac. Iz hobija mnogo čita. Najdraža su mu djela Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Nije ljubitelj auta, pa zbog toga nije položio vozački ispit.

Poštenje Dino Šaran ističe kao svoju vrlinu, a kao mane: isključivost, paranoičnost i nesvjesnu sebičnost.

"Vrlo sam sekirli tip. Nisam kuler. Impulsivan sam i brzo reagujem. Reagujem neprimjereno. Nemam mnogo prijatelja s kojim se intenzivno družim, ali ih biram po iskrenosti i lojalnosti", tvrdi Šaran.

Dino je šest mjeseci u romantičnoj vezi sa Teom.

"Ona je vegetarijanka, tako da se u posljednje vrijeme zdravo hranim. Inače, malo kuham. Tu je buraz jači. S godinama dolaze i kile, tako da moram da pazim šta jedem", priznaje lider benda "Letu štuke".

Omiljena boja mu je crvena, a od muzičara poštuje Branimira Štulića, Darka Rundeka, Dejvida Bovija, te "Rolling Stonese". Voli da gleda filmove iz prijeratne srbijanske kinematografije, te one koje je režirao Roman Polanski.

Na ženama Dino Šaran prvo primjećuje komunikativnost.

"Bio bih licemjer da kažem da mi nije važan i fizički izgled žene. Ali, valjda kako starim, bitna mi je i komunikacija s njom. Ako je komunikativna, onda njen izled pada u drugi plan", kaže Šaran i dodaje da se najljepše i najsigurnije osjeća u kući.

Priznaje da mu, zbog temperamenta i posla kojim se bavi, baš i ne polazi za rukom da bude porodični ili kućni čovjek.

Lična karta:
Datum i mjesto rođenja: 4. janur 1969. Sarajevo
Horoskopski znak: Jarac
Obrazovanje: Škola primijenjene umjetnosti i dizajna
Bračno stanje: Neoženjen
Karijera: Da nije kompozitor, bio bi trgovac
Hobi: Čitanje

Izvor: Nezavisne novine

Piše: Eagle TZ

“Otpečatite kofere i  provjerite džepove

i predstava od straha nek počne!

Ja nikuda ne putujem

i sve čemu se predajem su njene usne vrele i sočne!”

(Letu Štuke - “Mjesto za dvoje”)

Šaranova pjesma “Mjesto za dvoje” redovno me rasplače.  Potrebna je snažna i jaka kontrola emocija da, dok slušam tu pjesmu, ostanem u raspoloženju u kojem sam bio prije no čujem prve akorde i njegov glas. Naravno, kad sam sam, ne kontrolišem se i puštam da sve misli i emocije, koje nemam kad srediti i artikulisati, uzmu svoj danak… Obično to bude jutrom, uz kafu, prije no krene furija ovih ili onih obaveza… Dam sebi lufta sat-dva… Pustim se… I, stvarno, plačem; to su trenuci kad se nekako nazire šta stvarno želim od života, kad se predam vlastitim snagama i slabostima.

I sada je tako! No, danas sam, ipak, odlučio da sve to probam artikulisati. Teško ide, jer mi je pjesma na “repeat-u”, a neću da pritisnem “stop” jer bi onda ovaj post bio izraz misli; hladan, time i nepotpun! Znam da bi “pametnim” čitaocima draže bilo da je samo “hladan”, znam da bi bilo više “kuuuul” i “in” da sve to racionaliziram, relativiziram. Istini za volju, možda tako i treba (“krhko je znanje”), ali ja nastojim dati prostor i mojim “slabostima” jer bez njih nisam cjelovit.

Zašto plačem kada slušam tu pjesmu? Odgovor je vrlo jednostavan – zato što nema ništa ljepše na ovom svijetu od slike “dvoje što ljube se u mraku”, a takvu sliku nisam godinama vidio, posebno ne onu u kojoj sam ja centralna figura; još ako tome dodamo spoznaju da nisi sam u takvom shvatanju života… Mmmm, stvarno dobar osjećaj, pa ti plač i ne pada teško, ne stidiš se što plačeš. Lično, meni je veoma važno što je Šaran napisao tu pjesmu, neko ko je star koliko i ja, ko je prošao rat, a nije izgubio San. (Tako ja doživljam tog čovjeka, mada ga ne poznajem lično.)

Ipak, probajmo danas hladno prići “svemu tome” ;), probajmo interpretirati tekst. Želim dokazati da je Šaran pjesnik, u pravom smislu te riječi, da “Mjesto za dvoje” nije samo rockerska pjesmica, nego čista poezija…

Pjesma se u prvi mah može doživjeti kao lament, kuknjava, još jedna u nizu od onih koje govore o nemogućnosti ostvarivanja ljubavi, zbog “nekog ili nečeg drugog”, “zbog okolnosti”…

“Otkažite letove, pretražite oblake i panika nek’ sjedne na prijestol!”

Već u prvom stihu imamo praktično najavu modela koji u idejnom smislu dominira pjesmom i koji možemo grafički predstaviti kao dva zasebna entiteta, u kojem je jedan entitet “ja”, a drugi “vi” (ili “oni”). Ta dva entiteta su u sukobu, i ovaj drugi je jači, on vlada, dominira i tu dolazi do sukoba, kako na razini materijalnog, tako i na razini suštinskog (duhovnog). Jer, lirske slike su više no surovo realne, ali riječi kojima se one grade pune univerzalne simbolike. Otuda je “Mjesto za dvoje” pjesma koja se može čitati kako na nivou osnovnih, tako i na nivou simboličko-metaforičkih značenja. I, želimo li uživati plodove sinergije istekle iz oba čitanja, tekst o kojem govorimo  mora se čitati istovremeno na obje razine

“Otkažite letove…”

Osnovni motivi u pjesmi (letovi, putnici, koferi, psi koji pretražuju…) upućuju na sliku aerodroma. Na razini ovozemaljskog, činjeničnog, empirijski dokazivog, jasno je da je po srijedi asocijacija na aktuelni terorizam koji je neka vsrta krajnjeg izraza ne političkih sukoba, ove ili one nepravde, nego otuđenja čovjeka od samog sebe, njegovog zastranjenja u općem smislu, nasuprot kojeg je "mjesto gdje samo ljubav miriše u zraku".

No, aerodrom je, na simboličkoj razini, polazna tačka na put ostvarenja snova, kao i sama riječ “let” koja upućuje na Sanjarenje, na iskon svih dostignuća stvorenog bića – Čovjeka. Šaran nije naivan, pa je u stanju napraviti više nego tačan duhovni uvid u moć imaginarnog Drugog kojem se u pjesmi obraća. Ljudi koji kreiraju društvenu stvarnost, koji nameću sisteme vrijednosti, moćni su do te mjere da nam mogu otkazati ne samo letove avionima, nego i “unutarnje letove”, mogu nam otkazati i Sanjarenja… Sanjari nisu nerazumni ljudi, oni prate šta se dešava u stvarnom svijetu i logički promišljaju, pa otuda često odustaju od svojih Snova jer je za njihovo ostvarenje potrebna ogromna snaga. Šaran ide još dalje, prekrasnom slikom:

“pretražite oblake”

poziva da i neke “rezervne / male Snove” dovedu u pitanje i stave pod (njihovu) kontrolu, te da, u konačnici, ako treba na tron postave najvećeg i najjačeg neprijatelja radosti življenja i postojanja – strah:

“i panika nek sjedne na prijesto!”

Nisu svi Osviješteni Sanjari: neki "putnici" su namjerni (osviješteni) neki slučajni (žele Sanjati, “letjeti”, ali toga nisu svjesni). Stihom

“Zaustavite putnike i namjerene i slučajne!”

lirski subjekt se u cjelosti predaje isključivo samome sebi i vlastitim Snovima, ne tražeći podršku ni od koga!  Sa jednog općeg nivoa, globalne slike, spušta se na detalje:

“Otpečatite kofere i  provjerite džepove…”

i oduzima legitimitet “istine” u odnosu prema životu kakav nam nameću kreatori slike svijeta; cijelu ceremoniju, koja jeste činjenična i vidljiva očima, on atribuira kao ne-stvarnu, fiktivnu, naziva je “predstavom” (dakle, nešto što je kreirano, ali ne i istinito):

“i predstava od straha nek počne!”

Zato lirski subjekt odlučuje:

“Ja nikuda na putujem…!”

Krajni i radikalan vid “odčovjekovljenja” današnjeg čovjeka, Šaran izražava slikom “pasa”, koji u rukama “kontrolora” (već zamišljamo nabildane mladiće u nekim tamnim uniformama, sa oružjem….) prerastaju ne u simbol, nego u referentnu tačku na osnovu koje se gradi današnji sistem vrijednosti – pseći:

“Pošaljite i svoje pse, nek’ sve još jednom pretraže…”

Slike svijeta koje do nas dopiru sa interneta, TV-a, novinskih naslovnih strana… Slike svijeta koje vidimo na ulici, u kafanama, pa i u bogomoljama… “Stroge su i česte”: silikonske grudi djevojaka, nabildani mladići, “bijesni” automobili, “brzi hodovi”, mobiteli, galama… I sve nam je to, nekako, kao izraz snage. Šaran ih ne kritizira, ignoriše ih:

I radite to strogo i često

Pa i poziva da idu još dalje, da totalno unište svaku misao da postoji neki drukčiji put:

“Zatvorite sve prolaze, i uske a i široke…”

No, na kraju, ipak, dostojanstveno moli:

“Al’ ostavite jedno mjesto –

Mjesto za dvoje što ljube se u mraku!”

U nevinoj slici dvoje što se na klupi ljube u mraku, tako jasno se vidi snaga potrebna da se pruži otpor i, na kraju, pobjede primitivci i “animalci”!

No, zašto lirski subjekt od imaginarnog Drugog traži da mu se “ostavi mjesto za dvoje”, kad se sve vrijeme odnosi prema njemu kao neko ko je, ipak, jači (što je gramatički prikazano oblicima imperativa: “zaustavite!”, “radite!”, “zatvorite!”…)? Zašto sam ne napravi to mjesto?

Zato što je umoran! Zato što nema snage! Zato što, poslije svega što su “djeca  osamdestih” prošli i prolaze u ratnoj i postratnoj Bosni, ima pravo da kaže: „Ne mogu više, umoran sam!” Ima pravo na slabost.

No ne i na odustajanje! Neka naše slabosti budu pauza, zaslužen odmor. Život je, ipak, pred nama. Njegovu ljepotu vidim čak i u slabosti, kad je imam s čim i s kim podijeliti; sa pjesmom “Mjesto za dvoje”, sa Šaranom, sa vama koji ste pročitali ovaj post.

La vita e bella!

Objavljeno 10.4.2007. utorak 20:57 Kategorija - Izvještaji s koncerata
Ima li ugodnijeg nego spojiti Sarajevo, raju, ćevape i koncert jednog od najboljih tamošnjih bendova. Ehmm...možda i ima još poneki začin, ali to nije za ovu prigodu bitno. Letu Štuke su u Sarajevu svirali u obnovljenom Domu omladine u koji stane oko 2000 ljudi (bar su mi tako rekli domaćini). I nemojte uopće ni sumnjati da je bilo puno. Dino Šaran i Štuke ipak su miljenici ovog grada.

Nakon cijelog dana tumaranja po ćevaparama, pubovima i kafanama, nakon puno dobrog mesa i pića, u društvu dviju iznimno simpatičnih Sarajki i djevojke uputio sam se prema Domu omladine na koncert. Čim sam ušao u prostor odmah sam ostao fasciniran načinom na koji je uređen. Sve novo, s puno ukusa i detalja, separei, video zid ali u krug i s nekih 12tak projektora (pogledati galeriju)...sve skupa nešto što nimalo ne pristaje rock klubovima koje srećem po Hrvatskoj. Sve to je poredano u krugove od partera do separea malo povišeno postavljenih i na kraju šankova iza svega. I sa svakog mjesta super pogled na prostranu binu. I jako dobro raspoložena raja iz Sarajeva. Najbolje od svega, pušenje dozvoljeno samo na šankovima, i redari se stvarno i brinu da bude tako.

Prije izlaska Štuka kao predgrupa nas je pokušao zabaviti dvojac kojem nisam zapamtio ime, a svirali su ili bolje rečeno puštali neku elektronsku muziku, na što sam ja samo molio boga da što prije završe. Nikad nisam razumio čari toga, pa ni sad. Kad sam to preživio na binu su izašli Šaran i Štuke i odmah zaslužili ovacije. Nakon mog prvog koncerta Štuka u KSET-u, gdje sam se oduševio, slijedilo je blago razočaranje u Aquariusu i još malo jače u Boogaloo na Kulturijadi zbog Šaranove treme. A sad? Pa, moglo bi se reći da je krenulo na bolje. Na početku je jako jako dobro izveo „Grad bez boje“ i „Kao na zapad“ i nastavio u tom ritmu. Tu i tamo se opet gubio na žešćim stvarima. Odsvirali su cijeli prvi album i sigurno jedno pet pjesama s budućeg albuma i prvi put sam ih slušao a da se nisu ponavljali na bisu. Za kraj su sjajno izveli „Mjesto za dvoje“ i bacili sve u sevdah, te otišli. A mi smo se svi skupa sretni i ispunjeni uputili u sarajevsku noć.

Kratak zaključak bio bi da sam zadovoljan koncertom, a kad ga uz to začiniš s Sarajkama, Sarajlijama i sarajevskim specijalitetima, vrijedi to doživjeti i malo češće.
Edo, Štuka u Miljacki na ćevapima

Link: Groupie.hr
Hvala: Tisini

Da je ovaj album izašao prije pet, sedam ili više godina možda bi današnja pop i rock scena u Sarajevu, a i šire u BiH, izgledala drugačije. Možda bi na taj vlak povukli i pokrenuli cijeli vagon rock muzike i grupa, pa bi 'kod njih' danas sve zajedno bilo zanimljivije i bogatije. Ovako možemo biti sretni da je uopće ugledao svijetlo dana, jer grupa Letu štuke postoji od 1986. godine kad je oformljena u Sarajevu pod utjecajem punka i novog vala od četiri sarajevska srednjoškolca. Postava je otada izmijenjena, ali isti je vokal i tekstopisac Dino Šaran, koji je autor svih tekstova i većine glazbe na ovom albumu.

Od početaka 1986. kada su zaintrigirali tadašnje glazbene kritičare i svirali na mnogim koncertima tadašnje sarajevske demo scene nije bilo puno pomaka, i sve je ostalo na demo snimkama. Rad grupe stao je zbog raznih previranja, odlazaka u vojsku, te ratnih zbivanja u 90-ima. Za ponovno pokretanje najzaslužniji je Dino Šaran, a veliku podršku imao je od aranžera, producenta albuma i perkusionista Đanija Pervana, koji je u sadašnjoj postavi benda (i koji je seljenjem u Pariz prijašnjih godina postao članom Rundek Cargo Orkestara).

Tako su u veljači ove godine Letu Štuke napokon ušli u studio u Sarajevu i snimili svoj debitantski album, muzički i stilski raznolik, sa 14 pjesama u vrlo dobroj produkciji Đanija Pervana. Album potvrđuje da je Dino zaista vrstan tekstopisac, a da bi netko bio upravo to sigurno mora imati bogato životno iskustvo. Pjeva uvjerljivo i uvjereno u to što piše, nije nikakav 'fejker' ni glumator. Tematika su događaji iz posljednjih 15 godina na ovim prostorima, ljubav, bol, tuga... Ali koliko god je dobar na toj strani, pjevački nema baš prevelike vokalne sposobnosti. Neću to uzeti kao nekakvu zamjerku, nego navesti čisto kao činjenicu.

Međutim, danas je Dino jedan od najtraženijih tekstopisaca na području Hrvatske i BiH, surađivao je i pisao za Crvenu jabuku, Vannu, Severinu, Elektrobudu, Edo Maajka angažirao ga je za svoju pjesmu "Pržiii!", a interesantno je spomenuti da je pisao i za Halida Bešlića. On sve svoje dosadašnje suradnje smatra egzistencionalnom potrebom, dok pravu ljubav i svoj identitet predstavlja upravo kroz ovaj album. Darko Rundek smatra ga u ovom trenutku jednim od najinteresantnijih tekstopisaca na ovim prostorima, a on i njegov Rundek Cargo Orkestar gostuju na pjesmi "Sunce". Prvi singl bila je pjesma "Mjesto za dvoje", a aktualni singl koji predstavlja ovo izdanje je pjesma "Grad bez boje".

Album koji je trebao izaći (puno) ranije, ali spletom okolnosti i zbivanja na tržištu je tek sad. Krije nekoliko stvarno solidnih pjesama, hrpu odličnih tekstova koji potiču na razmišljanje, par ironično-zabavnih sempliranih stihova koji su, na kraju, istinito poučni za ove prostore (Danilo Bata Stojković iz filma "Balkanski špijun" na pjesmi "Minimalizam") i nekoliko odličnih minimalističko-bogatih instrumentalnih dijelova (pjesma "Zagrljaj").

Piše: Arch402.blogger.ba


"..kupuju sume, i hidrocentale i drze pola drzave...
njihovi potomci...cisti kokain i ruke od svile i TUDJE GLADNE GODINE..."
Minimalizam, Letu Stuke

Maloprije slusam ovu predivnu pjesmu, i spontano pocinjem plakati. Ok, znam ja ovo sve, znam da nam kriminalci, beskicmenjaci, nesposobni iskompleksirani isfrustirani maloumnici vode ovu drzavu, i da nam otimaju zivote svaki dan, ali Letu stuke su to tako lijepo srocili, da me jednostavno pogadja u dusu i srce.

I ok, priznajem da nije samo to uzrok mojih suza.

Bendovi s (velikim) pretenzijama moraju imati predpriču. Inače ne valja. Ne nužno u smislu agresivnog PR-inga i bombastičnog trpanja biografskih lajtmotiva zbog kojih bi svi trebali skočiti u zrak s uzdignutim rukama na spomen novih heroja. Već priču iz života. Onu koja će biti katapultom. Mjestom za lociranje vjerodostojnosti. Takva su vremena. Glazba rijetko pokreće sama od sebe. Industrija diktira uvjete. Određeni soj glazbenika ih prihvaćaju kako bi, jelte, preživjeli. U slučaju rijetko besmislenog imena Letu Štuke, takvog čega nema. Priča je njihov prvi među ostalima, Dino Šaran.

Onaj za kojeg su hrvatski mediji prije debi albuma čuli eventualno kako promuklo pere "Pržiii se srce moje" na kraju Edinog hita. Ili su ga krajcali u kontekstu suradnika Darka Rundeka, s kojim trenutno dijeli grad obitavanja. Oni koji pronalaze subjekte interesa s druge, estradne strane, mogli su saznati kako je Dino da bi preživio pisao pjesmuljke za folk zvijezdu Halida Bešlića, novi bend pojedinih bivših članova Majki i Kojota, onog koji si stavlja školjke na pišu kako bi privukao pozornost Extre, Vannu ili internacionalno privlačnu glumicu i pjevačicu u pauzi, gđicu Severinu Vučković. Egzistencijalna potreba? Što li sve neće smisliti kao opravdanje? Ali pravi identitet kriju Letu Štuke. Bar tako Dino kaže. A tko je masa da sumnja...

Taj isti Šaran je krupna skladateljska riba jer zna alate cinizma pa kaže autoreferencijalno "Da, to liči na Lou Reeda i ranog Ranog Mraza" u jednom od najboljih komadića mozaika oko kojeg Letu Štuke ili tkogod. Opaska je to čovjeka koji očito dobro poznaje tržište i metu kojoj usmjeruje žaoku u trećem klasičnom mjestu albuma, singlu "Minimalizam". Par akorda njegova je borba. Baš kao što je naravoučenje starog Boba Dylana bilo i ostalo.

Nositelj svih bitnih zbivanja su gitaristički akordi i pjesme s pričom. Sva instrumentalna nadgradnja tu je tek kao efektna pozadina. Onomatopeje u "Signalima", samplovi iz "Maratonaca...", divljanja i breakbeatovi u "Kredencima", šansonijerski je kabaretizam nađen u predzadnjem činu "Kao na zapad", partituru sevdaha u zadnjoj stvari za naklon ne samo damama "Zagrljaj". Dino se predstavlja kao jak retoričar u "Peri Papacoderu", "Gorilama u magli", "Gradu bez boje". Vokalni manirizmi su posljedica situacije iz kojih traži inspiraciju, izvedba jako duguje Darku Rundeku ("Tuga", "Ulice", Šutiš"), koji mu odrađuje epizodu u "Sunce".

Međutim, ono zbog čega bi trebao ostati besmrtan, zabilježen i slavljen, neograničen na prostorne i jezične barijere, razoružavajuća je ljubavna nostalgija pronađena u lirici "Mjesto za dvoje".

Osim odista zanimljivog i pismenog pristupa tekstovima, izvrsnog dizajna i layouta CD-a, doprinos benda Letu Štuke ne dokida se samo u neformalnom pristupu i ležernoj tvornici jednostavnih pjesama.

Prigušeni post ratni šarm bosanskog rock and rolla kakav čuvaju Letu Štuke nismo osjetili dugi niz godina. Možda su Indexi svojedobno funkcionirali na tako visokoj izvedbenoj razini. Možda je predratno Pušenje imalo taj baščaršijski internacionalni šarm. Možda je Plavi Orkestar umjesto teen pop idola mogao biti bend za "pametnije". Možda.

Letu Štuke nisu bend nesigurnosti. Dapače, baš suprotno.

Dino Šaran frontmen je benda Letu štuke koji je svojim prvim albumom osvojio tri Davorina, zauzeo drugo mjesto na listi najboljih albuma hrvatskog Jutarnjeg lista za prošlu godinu, te za isti dobio izuzetne recenzije i u Srbiji i u Hrvatskoj. U intervjuu za Graciju Dino govori o albumu Letu štuke, svojim pjesmama, tremi pred nastupe, ali i ovdašnjoj svakodnevnici

Kada je početkom osamdesetih donesen konsenzus da se jedan srednjoškolski bend nazove Letu štuke, Dino Šaran (37) uopće nije bio tu. Naime, željan sviranja na električnim instrumentima umjesto na akustičnim gitarama, napustio je svoju raju iz benda u korist pojačala. Ljuti na njega, najprije su prestali razgovarati sa njim, a onda dali ime grupi u koju se Dino pokajnički vratio. Ime koje je replika na grupu U2, kao na tip aviona, opstalo je do danas. Jednako kako je opstala i činjenica da je Dino Šaran, stariji brat Adnana Šarana, vođe grupe Skroz, zadužen za sve kompozicije koje se pojave na albumu.

Od originalne postave benda, do ove koja je 2005. izdala izuzetno uspješan prvi album, ostali su samo Dino Šaran i Đani Pervan, koji je Dinin prijatelj iz djetinjstva. Bistričke komšije, koji su se tokom rata razišli na razne strane, završili su jedan u zagrebačkim kafanama, što je i Šaranov jedini period dužeg boravka van grada, a drugi u Parizu, u kojem je postao pravi majstor produkcije, što se najbolje vidi i na albumu Letu štuke.

Đani i Dino su okosnica benda, koji je prvi album snimio u jednoj postavci, no zbog zauzetosti muzičara koji su ga radili, sada ga, pored ove dvojice, čine gitarista Dino Vatrenjak, basista Dejan Ostojić i klavijaturista Boban Ćosić. Tri Davorina, drugo mjesto na listi najboljih albuma hrvatskog Jutarnjeg lista za prošlu godinu, izuzetne recenzije i u Srbiji i u Hrvatskoj, ali i velika popularnost benda rezultat su izuzetnog prvog albuma, kojem su zamjerane žanrovske neujednačenosti, no ispostavit će se kako će upravo to biti ono što će mu otvoriti sva vrata.

U svim recenzijama albuma Letu štuke koje su objavljene na internetu piše kako je Dino Šaran "najoriginalniji lik bh. muzičke scene". Šta te čini tako originalnim?

- Iskreno, ja ne surfam po internetu, i po tome sam pravo originalan, što sam informatički nepismen - ne znam ni upaliti kompjuter. Dakle, ako sam po nečemu originalan, po tome sam, tako da ne znam za tu informaciju. Kod nas uvijek postoji malo pretencioznosti u trendovskim stvarima. Mislim da smo mi sada u trendu. Vrijeme će pokazati šta će ljudi o tome pisati po blogovima za pola godine. Meni je najvažnije da ostanu pjesme.

Prvi album, Letu štuke, objavljen je relativno davno, no opstaje - ljudi pričaju o njemu, slušaju ga i pjesme su vrlo prihvaćene među najrazličitijim ljudima. Da li je to zbog toga što album nema neku žanrovsku odrednicu?

- Dok smo snimali, trudili smo se da album iskomunicira sa publikom. Željeli smo da to ne bude neki eksplicitni underground, ali ni komercijala u nekom estradnom smislu. Pjesme su pisane prilično dugo, nastajale su u periodu od petnaestak godina, ali smo imali koncept kako da dođu do ljudi. U današnje vrijeme, kada imamo gomilu nekih općih ideja, mislim da smo uspjeli u tome da ovaj album bude priča individualca. On ne govori grupno i ne dohvaća se općih mjesta. Cijelu priču kao da priča jedan čovjek, iz svoje vizure, i emotivne i socijalne. Mislim da su se ljudi zato pronašli u tome. Ovo je jednostavan album.

No, on baš i nije jednostavan. Može se reći da je produkcijski jedan od najboljih koji je izdat kod nas, a u isto vrijeme i tematski govori o stvarima koje su neka socijalna realnost, no na neki vrlo suptilan način. Ljudi koji ga slušaju imaju taj neki klimoglav - slažu se s tobom. Jesi li očekivao tako dobre reakcije?

- To jeste bila furka - da se stvori neka furka. Ono što muči naše društvo, a govorim o društvu i u BiH i u ex-Jugoslaviji, jeste da nema nikakve furke. Turbofolk nije furka. To je inercija, kultura koja je prihvaćena inercijom i iza koje ne stoji ništa. Danas nema onoga što je postojalo prije, tipa novi val ili new primitivs. Mi smo pokušali stvoriti nešto što je furka. Letu štuke su furka. U isto vrijeme, mislim da je glupo bježati od nekih uticaja. Ja od toga nisam bježao i na ovom albumu ima i nečega što je retro i nečega što donosi recentna muzika koja dolazi sa Zapada. Kada su reakcije u pitanju, bilo bi neiskreno kada bih rekao da smo iznenađeni. Mi jesmo očekivali sve to što nam se desilo, ali ne u tolikoj mjeri. Ali, iskreno, od svega ponuđenog što dolazi iz bivše Jugoslavije kada je ta urbana scena u pitanju, ima jako malo onoga što je kvalitetno. Meni je drago, a i nadam se da je tako, da smo se mi našli u tom kvalitetnom dijelu scene. Ono što mi je bilo najvažnije jeste da nema nikakve pretenzije, da ne pripadamo nikakvom kvaziundergroundu, ili nečemu. Samo da ne bude to "kvazi", da nas ne prihvate pogrešni ljudi. Bilo mi je drago što su pozitivne reakcije imale širok spektar - od male djece do ljudi koji su generacija naših roditelja. Takvih pojava više nema, a bilo ih je prije rata. Ja sam slušao Džonija i Azru, a slušao je i moj stari. Danas je sve podijeljeno, sve se stavlja u ladice. Mora se znati koji je žanr, koja je vrsta, podvrsta... Kada te pitaju šta je to što sviraš, moraš znati reći je li to pop, folk, hard core... Mi smo htjeli da nas sluša što više ljudi.

Praviš pjesme i za druge pjevače. Razmišljaš li o tome šta kome leži i kako izabereš kome dati koju pjesmu?

- Znaš kako je, rad po narudžbi je nešto što su radili stari majstori, majstori klasike koji su po narudžbi pisali za dvorove. I to bi vjerovatno radili da žive u ovom vremenu i na ovom prostoru. Ja sebe smatram nekom vrstom zanatlije. Nema tu nekih velikih odluka, jer meni nisu pljuštale ponude u nekoj nenormalnoj količini. Uglavnom sam izbjegavao narodnjake, napisao sam jedino pjesmu za Halida Bešlića, ali samo zato jer mi je legao i kao pjevač i kao čovjek, kao neka urbana opcija. Nije mi rodonačelnik ničega što mi bode uši i oči. Severini sam uradio samo jednu pjesmu i oko toga se digla pompa. Valjda zato što je žena zvijezda, a i u tom periodu je bila još veća zvijezda i imala stvarno dobar album. Gorana Karana sam radio zato jer mi je diskografska kuća Menart, za koju smo snimili album, nabacila taj posao. Radio sam Luku Nižetića i njegov sljedeći album ćemo raditi Đani Pervan i ja. Sada smo osvojili treću nagradu na Splitskom festivalu sa njegovom novom pjesmom. Radio sam za Vannu; za Crvenu jabuku najviše - tri albuma. Moraš biti jednim dijelom psiholog - moraš znati šta paše nekom pjevaču, koje intonacije, koje su teme koje je obrađivao ranije... i onda u to ubaciti nešto svoje. Volim pisati za druge, jer se uvijek pojavi nešto novo. Nije bitna kategorija hita, jer šta je uopće hit? Meni je od te trenutne slave mnogo bitnije da pjesma opstane.

Koje pjesme čuvaš za sebe?

- Recimo, Mjesto za dvoje je prvobitno bila pjesma namijenjena Crvenoj jabuci. Onda sam preslušao demo i shvatio da im neće pasati taj tekst jer je malo politiziran, a oni to ni u kom slučaju ne bi htjeli. A onda, shvatio sam i da je pjesma jako dobra i da bismo je mi mogli dobro uraditi. Ima pjesama koje napravim za druge i ostavim sebi, ali i obratno. Tu je Jabuka bila na dobitku sa pjesmom Četkica za zube, koju sam godinama vukao za sobom i koja je trebala biti na mom albumu, pa sam je dao njima.

Kad si je već spomenuo, Mjesto za dvoje je jedina ljubavna pjesma na albumu.

- Pjesma Šutiš je jedina pjesma koja je čisto ljubavna, bez ikakve politike. Mjesto za dvoje je rađeno u stilu nekih starih holivudskih hitova. Bila je zamišljena kao We Can Be Heroes od Bowieja. U ovom vremenu koje dolazi, i u kojem živimo, to je pjesma koja otvara tu opciju pogleda individualca, bez da govorimo u ime svih nas, nego iz vizure muškarca i žene, koji samo žele da ih ostave na miru. O tome govori ta pjesma.

Je li tačno da ti je prvu gitaru kupila mama?

- Moji roditelji nisu nikada bili preambiciozni ni po kojem pitanju ni mog ni Adnanovog odgoja. Mama je imala ideju da, nakon što je shvatila da imam sluha, sviram gitaru, ali to nije forsirala. Bio sam na kursu gitare u osnovnoj školi, ali mi se nije dalo da sviram Ide, ide patak četiri časa zaredom na jednoj žici, tako da me je prenijelo na nešto drugo. Kako sam se počeo interesovati za muziku, počeo sam i pisati svoje pjesme. Nisam išao onim putem kojim obično idu muzičari - skidanje tuđih pjesama i mučenje sa akordima. Nekako je to išlo tako da sam slušao muziku, sve upijao i onda pravio svoje. Taj je autorski impuls bio aktiviran odmah u startu, nije došao naknadno. A sviranju sam se vratio zbog izbora za Miss škole. Bilo je tih nekih bendova i vidio sam da se tu vrti puno curica. Međutim, nisam ni u to uletio odmah, nego sam, sebi svojstveno, prilično stidljivo ušao u sve to samo autorski. Pisao sam pjesme za nekoliko lokalnih bendova i oni su to svirali, a ja sam bio po strani jer mi je bilo nezgodno da se pojavim na bini. Nisam odmah i na prvu bio neki zabavljač. Bilo mi je frka od scene.

Je li ti i danas frka?

- Mogu ti reći da jeste. Gdje god dođemo, takva me nervoza opali prije nastupa. Nekad sam sasvim cool, ali kad se to desi, onda se desi i neki tehnički problem koji me izbije iz cipela. Nervozan sam tip, mada spolja izgledam miran. Znam biti jako nesiguran.

Ali si u isto vrijeme bio i šef orkestra u JNA za kojeg se priča da se dva dana trebala čistiti srča poslije vašeg nastupa?

- Ja sam bio rijedak član tog orkestra koji nije imao muzičko obrazovanje. Bio sam pjevač i znao sam "naložiti" vojsku, mada sam bio smiješan šef koji ne zna note i radi stihijski. To me je spasilo u JNA od mnogih gluposti.

Kako ti je onda "leglo" sviranje po kafanama u Zagrebu? Je li kafana zanat?

- Svirao sam po malim kafanama. Raja dođe, ja sviram i sviram sve - od Šarla akrobate do Halida i Tome, uglavnom domaće stvari. Glupo je pijanim ljudima svirati Beatlese. Bilo je svakakve raje, od supernormalnih ljudi, do zadnjih seljaka sa utokama. Bilo je i raznih situacija: da se svira i bude pravo dobro, do toga da neko vadi pištolj i uperi ga u tebe, ili da neko nekoga zbode usred kafane. To su bile devedesete godine u Zagrebu, dok je još Tuđman bio na vlasti. I mogu ti reći da je tada bilo više rokenrola, da je bilo više otpora i više pobune urbane scene. Kako on nije na vlasti, drugačije je. Ljudi se ne bune. Sada je konformizam i kod nas i tamo. Ulazimo u Evropu i sad kažemo kako je, šatro, sve normalno i ovako je oduvijek trebalo biti. Nije ovako trebalo biti oduvijek.

Nikad ne propustiš priliku da pričaš i o socijalnoj stvarnosti koja nas okružuje, no na jedan, recimo, suptilan način.

- Pazi, ne mogu reći da nemam svoj mali ego, da sam skroman; ja imam vrlo naglašen ego, ali nisam neki egomanijak pa da, kada dajem intervju, pričam samo o sebi i svom novom projektu. Radije ću reći nešto što me stvarno muči. Moj motiv nije da ljudima otvaram oči, niti me dere neka socijalna nepravda; jednostavno, moram izbaciti ono što me muči. Ne želim biti nikakav revolucionar, niti mislim da moje pjesme mogu nešto drastično promijeniti. Samo želim istovariti iz sebe ono što me muči, ali opet na neki suptilan način. Ja, recimo, volim hip-hop, sviđa mi se ta forma. Edo Maajka mi je strašno dobar prijatelj i sarađivali smo, ali ja ne volim previše psovanja u pjesmama. Opsuješ negdje gdje ti stvarno dođe do grla. Ako se već borimo za neko održanje urbanog, to podrazumijeva i neko lijepo ponašanje. Jer, ipak, djeca ne trebaju slušati psovke. Psujem i ja, ali mi je glupo da psujem u pjesmama, jer to djeca slušaju. Ovo je svakako sve masno do lakata - meso, kisela, harmonika i cajka. Previše je toga da bi i urbana kultura sebi to dopustila, pa koliki god to bijes bio zbog postojeće situacije.

Odrastao si u Sarajevu, na Bistriku. Čega se sjećaš iz djetinjstva?

- Sjećam se svega. Ja sam pravi sarajevski čovjek. Sve što sam proveo van Sarajeva u životu jeste godinu dana u Africi 1989. i tri-četiri godine u Zagrebu. Faktički sam cijeli život u Sarajevu. Kad negdje odem, uvijek me profura miris behara u proljeće, sjećam se dudova iz ljetnog perioda, mirisa hmelja iz Pivare, pošto sam tu odrastao. Kad negdje osjetim sličan miris, uvijek se naježim. Uglavnom me furaju mirisi, nekako životinjski.

Ko su bili tvoji dječački heroji?

- Pripadam generaciji klinaca gdje je Bruce Lee bio zadavač. On je u to doba, kada nam je postao idol i kada su se zavrtili njegovi filmovi, bio mrtav. Sviđala mi se ideja da čovjek fizički, bez oružja, prebije dvadeset ljudi boreći se za pravdu i zaštitu slabijih. Što je, naravno, ubleha, ali ja to tada nisam znao. Poslije njega je došla muzika, pa je taj Bruce Lee kasnije bio zaboravljen. On mi je danas neki mali podsjetnik na djetinjstvo.

Ti si stariji brat. Jesi li "maltretirao" Adnana kada ste bili mali?

- Nisam. Mi smo uvijek imali super odnos. Adnan je mlađi tri godine i osam mjeseci. A to sa muzikom je počelo tako što sam se jednog ljeta vratio iz Trebinja, odakle potiču naši starci, gdje imam prijatelja, koji je moje godište, za kojeg nisam znao da ide u muzičku. Kad sam vidio kako svira gitaru, natjerao sam ga da mi pokaže osnovne akorde, da možemo svirati zajedno, i kada sam došao u Sarajevo Adnan me molio da mu pokažem, a ja sam mu rekao da ne znam i da gleda kako ja sviram, pa će nadoći. Onda je on, tako, uz mene, počeo svirati. Kad sam napravio bend, on mi je bio najveći fan, da bi kasnije napravio svoj bend.

Čiji si ti sada veliki fan. Uvijek kažeš kako voliš to što radi Skroz.

- Meni je blisko to što Adnan radi. Kod kuće često sviramo zajedno. Senzibilitetom smo dosta različiti, ali u samim strukturama pjesama, muzički, nema velike razlike. On je uvijek slušao Stonese, a ja Beatlese, i to je osnovna razlika između nas. Tako se muzičari i dijele u toj pop-kulturi - ko voli koga. Tako smo se i nas dvojica podijelili. Ja sam skloniji harmoniji i melodiji, a on je oduvijek bio sklon toj žešćoj energiji. Možda sa tim ima veze i astrologija - on je Lav, a ja sam Jarac, pa sam možda malo hladniji.

Jesi li ti muškarac kojeg bi svaka majka poželjela za zeta?

- Nisam. Vrlo sam komplikovan u tim odnosima. Nisam nikad znao šta zapravo hoću. Uvijek sam se vodio isključivo impulsom i osjećajem. Prilično sam neodlučan za te neke životne korake tipa oženiti se, imati porodicu. Previše kalkuliram, nekako me strah da uđem u neke dublje emotivne odnose. Što ne znači da nisam emotivan. Govorim iskreno. Nisam nikad bio neki veliki ljubavnik, ali, s druge strane, nisam baš za neki čvrsti odnos na duge staze. Puno tražim. Sam seks nije dovoljan. Mora biti nekih drugih stvari. Vrlo mi je bitan smisao za humor. Vrlo sam komplikovan i nisam baš nagodan.

--
(Poslao mailom Damir N.)

Postovanje


nasao sam ovu mail adr. na krtica blog-u i mislio sam da
bih kao iskreni ljubitelj dobre muzike morao
pohvaliti ovo umjetnicko osvjezenje na planeti zemlji.
hvala vam momci za akusticno-emotivni ugodjaj.

samo ima nesto sto me kopka/grbe po uhu.
ne znam gdje je miksan materijal i ko je radio mastering ali znam da je tehnicki nazalost
nabrzinu uradjen. (snare se skoro uvijek slabo cuje, jedna pjesma pati od subwoofer-ovanja, posebno na refrenima, a jos jedna pjesma nakon dvije minute krcne (ne znam jeste li koristili "prljave-nepeglane sample-ove" ili je mastering inzinjer bio pijan :)))

ali ovo je kritika na racun menart-ovih odgovornih za tehnicku stranu muzicke umjetnosti :)

momci naprijed i ne dajte da vas losi tehnicari podupiru.

( oprostite mi ako sam vas nekako uvrijedio, ali ja moram ovo napisati jer sam trenirao moje usi tri mjeseca sa "golden ears training" i ucio za audio engineer-a skoro dvije godine i vasa muzika zasluzuje bolju tehnicku podrsku)

nisam kupio pirata, razumijete?!

vas Nedzad

Piše: Mentol.blog.ba

Sinoc mi jaran dodje na pice i donese Letu Stuke prvijenac o kojem sam cuo toliko dobrih stvari da sam bio presretan zbog tog iznenadjenja. Odmah se ukinulo sto je vec bilo u CD-u i pristavile Stuke.

Iz albuma izvire nostalgija, neki cudni zal za vremenima davno proslim, jer iz svake pjesme izvire slika nekog velikana bivsejugoslovenske/svjetske scene , uz koju sam ja odrastao a sve nabacano bez reda i 'nako. Prva stvar i ujedno prvi singl skinut sa albuma, “Mjesto za dvoje” je uradjen u stilu jednog od najvecih umjetnika ikada da govori Bosanski, Sabahudina Bahe Kurta. Mekano odsvirana pop stvarka koja kao da je nastala tamo neke 1960-e. Jedino sto je odvaja od fenomenalnih radova tog vremena je izvrsna produkcija i aranzman, sto je zaista najbolje na citavom albumu.

Razlog za odlicne aranzmane i produkciju je i cinjenica da sa Saranom na ovom albumu svira Djani Pervan, majstor ritma i jedan od standardnih clanova “Darko Rundek & Cargo Orkestar”, koji takodje gostuje u stvarki broj deset “Sunce”.Od svih grupa iz bivse jugoslavije, jedini je Haustor, a nakon toga Darko Rundek imao dobru produkciju i aranzmane, ono sto mi zovemo “profesionalno uradjeno”. Uticaj Rundeka na ovaj album je nevjerovatno ocigledan, da ne upoterbim neku tezu rijec, jer recimo stvar broj dva na albumu “Gorile u magli” je pod takvim uticajem Haustora da bi neko mogao reci da je to plagijat. Mozda nije, ali je gotovo bezobrazno blizu.

Po misljenju Ilka Culica, jednog od najslusanijih muzickih kriticara sa balkana, najbolja stvar na albumu je “Minimalizam” na fol Lou Reed, kako sam naslov kaze minimalisticki uradjena, vrtis tri-cetiri akorda i udri brigu na veselje. Ljudi znaju uzeti gitaru, crnu hroniku iz novina i mlati ADGD (ili nesto u tom folu). Problem je sto je Lou to uradio prvi. Pardon.

Cetvrta na albumu “Pero Papacoder” je opet pod ogromnim uticajem velikana ex Yu scene, ciju novoobjavljenu neautorizovanu biografiju “Fantom Slobode” mozete procitati, Branimira Johnny Stulica. Cisto fola radi, pustite Pero Papacoder stvar i pjevajte “Odlazak u noc”. Meni je islo vrlo lako, ali mozda sam to ja.

Letu Stuke album je kao spomenar u koji je Saran upisivao svakih nekoliko godina novu pjesmu koje su bile pod uticajem onoga sto je on u tom trenutku slusao. To muzicko putovanje traje od 1960-ih do 1990-ih, sto je steta, jer bi bilo interesantno cuti kako je recimo poplava hip-hopa uticala na Sarana direktno. Tragove tog uticaja vidimo u stvarki Przii Ede Maajke, u kojoj gostuje Saran.

Neko bi mogao reci da Letu Stuke nema dusu, jer nema licnost, nema ono sto cini album, jer je napravljen kao od zakrpi, mada je moguce to najveca vrijednost ovog albuma. Ovo jeste Saran, ovo jesu Letu Stuke. Od Sabahudina Kurta, preko Rundeka, Severine, Halida Beslica, to je on.